Najvrjednije ulaganje u formaciju budućih generacija
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji odlučeno je osnovati katoličke škole otvorenog tipa, gdje bi se ljudi odgajali u vlastitom identitetu, a učili živjeti s drugima i drugačijima. Kako su brojna područja i obveze u nadbiskupiji koje treba pratiti, dogovorili smo se da mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup, bude promicatelj katoličkog školstva. Nakon otvaranja KŠC-a u Sarajevu, biskup je održao 14. siječnja 1995. poticajni skup u Zenici s namjerom stvaranja strategije otvaranja KŠC-a. Bivši Kloster sestara Klanjateljica Krvi Kristove bio je zamišljena lokacija za koju bi se tražio povrat imovine i započela strategija otvaranja škole. Kako su politička previranja i nemila događanja i u Zenici uvukla strah i gubitak vizije za budućnost, htjeli smo otvaranjem škole vratiti povjerenje u opstanak i ostanak na ovim prostorima. Zahvaljujući revnosti mons. Sudara, ta je škola zaista iste godine otvorena te su njezine prostorije blagoslovljene 30. rujna 1995., a u listopadu je otvorila svoja vrata prvim đacima. Time je vraćena nada u opstanak u tom gradu, iz kojega su brojni protjerani, a mnogi od straha pobjegli, dok su drugi razmišljali o odlasku. Kako se u društveno-političkom ozračju govorilo samo o obrazovanju, strategija našega školstva bila je i odgoj i obrazovanje jer se samo tako formira cjelovit čovjek.
Zahvalni smo svim ljudima koji su razumjeli namjere Crkve kroz ovo djelovanje, posebno ljudima u vlasti koji su, unatoč brojnim oporbama, ipak bili otvoreni za suradnju te su dali potrebne dozvole i prihvatali realnost tog djelovanja. Posebno smo zahvalni brojnim dobročiniteljima, koji su uvidjeli plemenitost tog projekta pa su svojom velikodušnošću pomogli i u izgradnji i u programiranju rada. Također, zahvalni smo i djelatnicima u tom KŠC-u koji su uspjeli nadvladati bolesno javno mnijenje u trci za što većom zaradom, pa su prihvatili surađivati u poučavanju i odgajanju generacija u tom Centru. Posebnu su ulogu imali roditelji koji su darovali povjerenje toj školi te su se uvjerili da je ona istinski suradnik u formaciji njihove djece. Posebno treba odati priznanje i svim voditeljima pod mudrim vodstvom mons. Sudara da je ta škola nadvladala brojne izazove i uspjela ustrajati na putu koji je Program katoličkih škola zacrtao pod nazivom Škole za Europu.
Dok se obilježava 25. godišnjica ovoga KŠC-a, želim da to probudi polet radosnog ulaganja u buduće generacije jer je to najvrjednije ulaganje. To se ne mjeri novcem, nego ljubavlju radeći s djecom i mladima. Želim svim voditeljima, prosvjetnim djelatnicima, đacima i roditeljima obilje životne radosti i Božjeg blagoslova na putu suradnje, uz najiskrenije pozdrave.
Proročki potez Vrhbosanske nadbiskupije
Vrativši se 25 godina unazad, pogotovo na ratno i poratno vrijeme, može se reći da je osnivanje Katoličkih školskih centara u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bio proročki potez. Ako znamo krvave posljedice rata u Zenici i cijeloj BiH, onda će nam ova proročka kvalifikacija osnivanja KŠC-a biti bliža i jasnija. Nadam se da će se s njom složiti najprije tisuće učenika Osnovne škole i Opće gimnazije pri KŠC-u u Zenici, njihovi roditelji, djelatnici i cijela društvena zajednica koju naši bivši učenici savjesno i odgovorno izgrađuju.
Kada je najjači glas bio glas oružja, mržnje i ubijanja, naši su učenici slušali o pomirenju, opraštanju, zajedničkom životu, slušali su o toleranciji i ljubavi. S ponosom to danas naglašavaju i žive. Oni su, nažalost, razasuti diljem svijeta, što ne umanjuje vrijednosti koje su naučili upravo u svom KŠC-u Sv. Pavao. Te vrijednosti svjedoče i žive i najbolji su ambasadori lijepog odgoja i dobrog obrazovanja. Upravo je to poruka sadašnjoj generaciji učenika, roditeljima i djelatnicima KŠC-a Sv. Pavao – biti proročki glas s kojim je KŠC započeo, premda se to često činilo nemogućim i nadom protiv svake nade.
Nada nikad ne postiđuje, a uvijek uspijeva i pobjeđuje. Bivšim učenicima, roditeljima i djelatnicima najiskrenije zahvaljujem na povjerenju i suradnji, a sadašnjim i budućim želim da s ponosom, u duhu vjere, nade i ljubavi, izgrađujući sebe i sve s kojima se budu susretali i živjeli.
Prijateljstva koja traju
Upisivanje u KŠC 1995., kao i za većinu djece koja mijenjaju školu, bio je stresan i nepoželjan događaj. Ali vrlo brzo smo svi uvidjeli prednosti nove zeničke škole: čistu, urednu i opremljenu zgradu i, tada vrlo važan, sendvič koji smo svaki dan dobivali besplatno. Jedino nam je nedostajala sportska dvorana, ali trčanje do najbliže dvorane bio je sam po sebi doživljaj. U toj sam školi nastavio osnovno, a zatim srednje obrazovanje, stekao prijateljstva koja traju do danas, naučio mnogo toga iz pojedinih predmeta što sam pamtio i što mi je koristilo mnogo godina nakon završene gimnazije.
Gledajući iz sadašnje perspektive, iz perspektive nekoga tko se bavi međunarodnim obrazovanjem, mnogo bih toga promijenio u KŠC-u, ali ostaje činjenica da sam u toj školi bio sretan i osjećao se sigurno – što su osnovne pretpostavke za razvoj djeteta koje ni mnoge škole u razvijenim zemljama ne postižu.
Škola koja je brižni dom
Zrak ispunjen najtoplijom potrebom za odgojem u duhu iskrenosti… Zidovi obojeni u nevine boje mašte djeteta koje sigurnim korakom uči živjeti… Škola koja se pretvara u brižni dom i uvijek ostaje u srcu i najljepšem sjećanju…
Škola u kojoj se stječu radne navike
Kada god sam u Zenici, rado prođem pored svog KŠC-a. Lijepe uspomene vežu me za tu ustanovu koja mi je donijela prijateljstva za cijeli život i usadila prave radne navike. Rado se sjećam poznatih izleta na Bistričak i kave u tadašnjem Rocku i Biznisu u pauzama, trčanja po hodnicima, nervoze na satu fizike, straha tko će biti prozvan… Nakon završetka gimmazije došla sam s 10-ak prijatelja studirati u Zagreb i tu sam ostala živjeti i raditi, kao i većina njih koji su došli sa mnom. I dan danas se družimo i viđamo kad god možemo. Svoju diplomu s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije dijelom dugujem i toj školi koja mi je ugradila osnovna znanja i u kojoj sam stekla radne navike za biti što organiziranija i djelotvornija.
Temelji za daljnje obrazovanje
Utiske o godinama provedenim u školi gotovo je nemoguće sažeti u nekoliko rečenica. Iako s vremenskim odmakom obično jača objektivnost, u ovakvim situacijama subjektivnost ipak prevlada.
Količina znanja, metodološki pristup te kriteriji pri ocjenjivanju u osnovnoj i srednjoj školi postavili su temelje za daljnje obrazovanje. I danas odlično poznajem gramatička pravila koja me naučila nastavnica Milica kao što volim i poznajem razdoblje srednjovjekovne Bosne, na kojem je inzistirao profesor Gavran. Pored elementarnih „školskih“ obveza, nemoguće je zaboraviti i popratne aktivnosti, poput specifičnih načina razbijanja treme profesora Davorina prije svakog koncerta ili zaključivanja ocjena kod profesora Stapića. Vjerojatno je kombinacija klasičnog strogog i opuštenog neformalnog pristupa na najbolji mogući način utjecala na razvoj – od „ludih“ pubertetlija do zrelih, formiranih individua.
Ipak, najvažnije što nosim iz škole jesu prijateljstva, posebice ona koja su se održala do danas, a koja su s godinama druženja donijela pregršt uspomena. Od ranijeg zvonjenja u „maloj školi“, preko dogodovština na ekskurziji pa sve do današnjih (ponekad prerijetkih) susreta ili činjenice kako sam ponosna kuma jednoj djevojčici čiju sam mamu upoznala prije više od 20 godina upravo u školi – sve su to elementi koji su utjecali na mene i oblikovali me u ono što jesam.