SVETI PETAR I PAVAO, apostoli (+ 67)
U kalendarima postoji cijeli niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju kao što su to apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli. Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. “Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana” (Gal 1,18). Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: “Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove” (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: “Pavao, apostol Isusa Krista”. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: “Ništa bez Petra!” I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: “Ništa bez biskupa!” Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle! Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje “apostola i starješina sa svom Crkvom” (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru “nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar” (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. “Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni – biva pogani – milošću Gospodina Isusa” (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge. Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: “A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. ‘Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?'” (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost. “Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz ‘Jakovljeve okoline’ on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi” (Ernest Schmitt). Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge. Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.
Zavičaj Sv. Pavla
Sveto pismo Starog zavjeta pripovjeda da je patrijarh židovskog naroda Jakov imao dvanaest sinova.Najmlađi među njima zvao se Benjamin.Od njegova su plemena potekli i Pavlovi roditelji.Poput stotine drugih Židova iseliše se iz Palestine i nastaniše u Tarazu trgovati. I čini se da im je sreća lijepo poslužila kad su mogli kupiti rimsko građanstvo, koje se skupo plaćalo.Kupili su ga jer su tim pravom bile skopčane mnoge povlastice. Pavlovi su roditelji živjeli usred progona, ipak su točno vršili zakone i obrede židovske vjere.A Pavlova majka je sigurno bila osobito pobožna.Onoliku ljubav prema Bogu i vjeri, kakvu je Pavao pokazivao u svome životu, mogla mu je ucijepiti samo pobožna majka. Sv. Pavao se rodio nekako u isto vrijeme, kad i naš Gospodin Spasitelj, ili godinu dana kasnije.Osmi dan poslije rođenja obrezaše sv. Pavla po židovskom običaju i nadjenuše mu ime Šaul što na i hrvatskom znači: željeni, isprošeni. Mnogi misle da su izmolili Pavla molitvom i zavjetom. U ono vrijeme je bio običaj, te su mnogi Židovi imali i po dva imena. Jedno židovsko, a drugo grčko jer su Židovi izvan Palestine govorili grčki, ili opet rimsko jer su u to doba gotovo cijelim svijetom vladali Rimljani. Osim jedne sestre nije Pavao imao braće, jer o njima nikad ništa nije spomenuo. Nije se ženio već je do svoje smrti živio u djevičanstvu. Kad je čuvao haljine onih koji su kamenovali sv.Stjepana, bio je još neoženjen, i onda mu je bilo preko trideset godina. Nedugo iza toga obratio se na kršćansku vjeru.Kad su ga Korinćani pitali, je li bolje da se čovjek oženi ili da ostane neženja, odgovara im da je svakom kršćaninu slobodno sklopiti brak, ali dodaje: ”A neoženjenima i udovicama velim: dobro im je, ako ostanu kao im i ja što sam, tj. da se ne žene i ne udaju”.
U školi
Sve do šeste godine stari Židovi su odgajali svoju djecu kod kuće sami. Poslije navršene šeste godine djeca su počela ići u školu. U Pavlovu rodnom gradu Tarzu bile su glasovite škole u kojima su naučavali domaći učitelji.Iako su škole u Tarzu bile na glasu, Pavao ih nije polazio, jer su bile poganske. Pavlovi su, naime, roditelji pripadali onim Židovima koji su se i usred poganske zemlje strogo držali Mojsijeva zakona i židovskih običaja.Kao što danas, tako su se i u staro vrijeme dijelili Židovi u slobodnije i stroge. Strogi zatvaraju svoje dućane u petak u veče, ne jedu meso od životinje koju nije zaklao njihov čovjek i žile izrezao, a svinjetine ne bi ni okusili. Slobodniji pak Židovi zatvaraju svoje dućane samo na najveće svetkovine i jedu meso od svake životinje. Pavao je, dakle, polazio školu koju je uzdržavala židovska općina i u kojoj je poučavao židovski učitelj. Pavlovi roditelji odlučili su poslati sina i na više škole, ali je ipak morao prije izučtii zanat.To nam se može činiti čudno, ali u ono vrijeme držalo se to ne za sramotu, nego za čast. Dobro su računali stari: ako te danas ne prehrani knjiga, zaradit ćeš rukama svagdašnji kruh. “Otac, koji ne uči sina kakvome zanatu, zavodi ga na krađu”, glasila je židovska rečenica. Učenje zanata u očima Židova najbolji lijek protiv grijeha. Prvim su jačali duševne sile, drugim tjelesne, a jedno i drugo čuvalo ih je lijenosti. Tegoban ručni rad naučio ih je da budu s malim zadovoljni. Sv. Pavao proživio je mladost u velikim gradovima: Tarzu i kasnije u Jeruzalemu, pa se navikao na buku i vrevu u njima. Zato ćemo i vidjeti kako najradije propovijeda vjeru u najvećim gradovima tadašnjeg svijeta: u Antiohiji, Efezu, Korintu i Rimu. Kako je to bio dječak bistra oka, duboko mu se usjeklo u dušu sve što se događalo u velikom gradu Tarzu. Poput Isusa, koji je tumačio duboke istine kršćanske vjere poredbama o sijaču, o zrnu gorušičinu, o pastiru i ovcama, o čokotu i lozi, tumači sv. Pavao nauku Isusovu poredbama iz života velikih gradova.
Kod Gamalijela
Pavao je ljubio svoj rodni grad Taraz, ali je u njemu bio kao tuđinac. Njegovi roditelji su porad zarade ostavili svoju domovinu, ali je nisu zaboravili. Pavlovi roditelji odlučiše da im sin bude rabin, tj. židovski svećenik i učitelj. Kao svećenik vršit će u bogomolji službu Božju i moliti se za svoj narod.Kad je navršio četrnaestu godinu, poslaše ga u Jeruzalem u više škole da prouči Mojsijev zakon. U tom svetom gradu ostao je Pavao nekoliko godina i proživio svoju mladost. Danas države dižu više škole i plaćaju učitelje koji u njima predaju. U Pavlovo vrijeme nije bilo tako. Učitelj je otvorio školu na svoju ruku, a plaćali su ga učenici.Kod takvog jednog učitelja upisao se se i sv. Pavao. Ime mu je Gamalijel, a bio je poznat po učenosti, razboritosti i blagosti. Učitelja Gamalijela jednako hvale i Židovi i kršćani. Židovi su ga zvali slava zakona, tj. slavan tumač židvskog zakona. A naše Sveto pismo kaže za njega da je bio učitelj zakona koga je sav narod poštivao. Svoju razboritost i blagost spram kršćana lijepo je pokazao u Velikom židovskom vijeću. U Gamalijelovoj školi naučio je Pavao mnogo toga što mu je u cijelome životu bilo od velike koristi. Proučio je Sveto pismo tako dobro, te se kasnije služio njime kao da čita iz knjige.Naučio je najvećim dijelom koji je pravi smisao Sv. pisma i kako ga treba drugima tumačiti.Slušao je što je sve narod njegov doživio i čemu su se Židovi nadali od Mesije kad dođe. Kod Gamalijela nije Pavao samo glavu napunio znanjem, već je naučio i srce svoje očuvati čistim.U to najpogibeljnije vrijeme znao ga je Gamalijel očuvati od stranputica i svrnuti na kreposti i ćudoređa.U Tarzu je ostao sve do godine 34.tako se desilo da Isusa dok je boravio na ovoj zemlji, nije ni vidio.
Pavao progoni kršćane
Propevši Isusa mislili su Židovi da su njegov nauk i njegove pristaše raspršili. Već pedeseti dan poslije Isusova uskrsnuća primilo je tri tisuće Židova kršćansku vjeru.A kad je kasnije Petar kod vrata hrama izliječio čovjeka hroma od majčine utrobe, porastao je broj kršćana na pet tisuća. U to se vrijeme Pavao vratio iz Tarza u Jeruzalem, i saznao da se pojavila nova vjera koja uči da je obećani Mesija već došao. Pavo je zamrzio novu vjeru i držao svakog Židova koji ju primi, za izdajicu odabranog naroda i odmetnika od pravog Boga koga treba prisiliti da se povrati židovstvu. Prvi su se kršćani u Jeruzalemu ljubili tako, da su i zemaljska dobra dijelili među sobom.Nijedan nije govorio za svoje imanje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko.Kad bi koji prodao njivu ili svoju kuću, donio je utrženi novac apostolima. Oni su ga pohranili u zajedničku blagajnu iz koje se davalo svakom kršćaninu što je trebao. Smrt Stjepanova, progon Židova i bijes Pavlov mnogo je pridonio, te se nauka Isusova raširila kud inače ne bi došla tako brzo.Pavlova zasljepljenost nije se zadovoljila time što su kršćani protjerani iz Jeruzalema. Zalazio je u okolinu jeruzalemsku i u daljnje gradove da uguši tu, kako je mislio krivu vjeru.
Damask
Damask kamo se bio uputio sv. Pavao, je jedan od najljepših gradova na svijetu.Bogatstvo i krasota Damska leži u njegovim vrtovima. Sedam se trgovačkih cesta sastajalo u Damasku i s istoka i zapada.Kad sunce zađe, cijeli grad kao da je obamro. Zanatlije i trgovci zatvarju dućane i zalaze u svoje kuće. Kad je Pavao polazio u Damask, stanovali su u njemu pogani i Židovi. Godine 1860. kršćani u Damasku pretrpjeli su mnogo od Turaka. Popalili su onaj dio grada u kojem stanuju kršćani i ubili svakog koga su ulovili. Preko šest tisuća kršćana poginulo je u ta tri dana, a spasili su se samo oni koji su pobjegli u kuću engleskog ili njemačkog konzula.
Obraćenje
Kad je patrijarh Jakov na smrtnoj postelji blagoslovio svoje sinove, reče najmlađemu “Benjamin je vuk grabežljivi, koji jede lavove, a večerom dijeli plijen”.Kažu sv. oci , da se ovo proroštvo ispunilo od riječi do riječi na sv. Pavlu koji je bio potomak Benjaminov.Kad se Pavao približavao Damasku, najednom ga obasja svjetlost (i njegove pratioce) svjetlost jača od sunčanog sjaja.Bila je to svjetlost nebeske slave u kojoj Isus kraljuje.Od silnog straha padoše svi ničice na zemlju, Pavao začuje na židovskom jeziku riječi: “Savle, Savle zašto me progoniš?” Pavao je progonio Isusove vjernike, pa su muke što su ih trpjeli kršćani poradi Isusa, boljele i samoga Isusa.Tako govori dobrota sa zlobom, ljubav s mržnjom, nebeski Isus sa svojim najvećim neprijateljem Pavlom. Zato Pavao zapita drščući: ”Tko si ti gospodine?” A Isus mu odgovori: ”Ja sam Isus koga ti progoniš”. Pavao je skrušen i ponizan bio pripravan pokoriti se i stupiti u službu onoga koga je dosada progonio, te je rekao: “Gospodine, što hoćeš da činim?”. A dobri Spasitelj, koji je pripravan da svakoga primi koji se od srca kaje, odgovori: ”Ustani i uđi u grad, pa će ti se kazati što ti treba činiti”. Kad je Pavao ustao izvršiti Isusove riječi, bio je slijep. Uzalud je nastojao otvoriti oči koje kao da nisu htjele gledati ovaj svijet, jer su ugledale sjaj nebeski. Mjesto gdje se Pavao obratio udaljeno je deset sati hoda od gradskih bedema. “Taj je, dakle, Isus, koga su Židovi propeli”, razmišljao je Pavao, “uistinu uskrsnuo jer se meni ukazaoi sa mnom razgovarao.I valjda je pravi Bog jer nijedan čovjek ne može se probuditi od mrtvih po svojoj moći.Svojim uskrsnućem potvrdio je što je za života rekao de je pravi Sin Božji i da je Židovima obećani Mesija.Židovi su, dakle, ili okorjeli ili zaslijepljeni, kad neće da ga priznaju za Mesiju i prime njegovu vjeru.A živa je istina ono što kršćani vjeruju i uče”. Pavle je uzdigao ruke i duše prema nebu, s kojeg mu se Isus ukazao, da jecajući kaže:”Isuse mili, vjerujem da si pravi Sin Božji.Ne mogu ti dosta zahvaliti, što si meni navrijednu dao da upoznam, pravu vjeru, pa me tako izliječio od zaslijepljenosti i obratio na pravi put spasa.Ufam se u dobrotu Tvoju, da ćeš mi oprostiti što sam progonio vjerne Tvoje. A ja Ti obećajem da ću živjeti samo za to da Židove i pogane privedem vjeri Tvojoj. Za tebe i Tvoju vjeru živjet ću i umrijeti”. Ananija je bio pobožan čovjek kojemu je Gospodin, kad je ovaj molio rekao: ”Ananija, ustani i idi u ulicu koja se zove Ravna i potraži u kuću Judinoj Taržanina po imenu Savao, jer se on meni moli”. Iza toga pođe Ananije u kuću koju mu je Gospodin označio, nađe Savla i reče mu: ”Savle, brate, Gospodin Isus, koji ti se javio na putu kojim si išao, posla me da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga”. Ananija dalje nastavi: ”Bog otaca naših odabra te da upoznaš volju njegovu i da vidiš Isusa koga su Židovi osudili kao zločinca, a koji je bio pravedniji od svih, i da čuješ glas iz usta njegovih.Učinio je to zato da propovijedaš svim ljudima što si vidio i čuo.I što sad oklijevaš? Ustani i krsti se i operi se od grijeha svojih”.