Image Alt

Povijest

  /    /  Povijest

Kloster i Škola Svetog Pavla u Zenici

Sustavno školstvo pod okriljem Katoličke Crkve u Zenici započelo je djelovanjem sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Ovu je Družbu 1834. utemeljila sv. Marija De Mattias (1805.–1866.) u talijanskom gradiću Acutu. Uočivši veliku potrebu svoga vremena – obrazovanje siromašne djece i mladeži, posebice ženske – otvara škole i osniva nove zajednice te se karizma ubrzo širi i izvan granica Italije. Spletom okolnosti prve su sestre došle u Bosnu (u Banju Luku) 1879. Bilo je to vrijeme neposredno nakon prestanka otomanske vladavine odnosno dolaska Austro-Ugarske, kada su se stvorili uvjeti i za otvaranje katoličkih škola.

Razdoblje do Prvoga svjetskoga rata

Zenica djulbic

Prve članice družbe stigle su u Zenicu 25. kolovoza 1903. na poziv fra Filipa Dujmušića, župnika Župe sv. Ilije, koji je uvidio potrebu za odgojem katoličke mladeži u svojoj župi.

Sestre su dvije godine prije kupile zemljište i dale sagraditi školu i samostan (koje nazivaju Sveti Pavao – po prvoj poglavarici sestara u Bosni sestri Paulini Schneeberger) te svoju apostolsku djelatnost 1. rujna 1903. započinju ove sestre: Ida Keller, Regina Asfalg, Terezija Urek, Lucija Kulier, Petronila Mišić, Florijana Kops i Egidija Starešina.

Bio je to rad u pučkoj školi, u koju je već prve godine upisano 106 djece, a nastava se u početku odvijala na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Kako je nesebičan i samozatajan rad sestara na odgoju i obrazovanju djece pridonosio ugledu škole, tako je broj djece rastao te je ih je već za nekoliko godina bilo čak 700. Uz to su sestre otvorile dječji vrtić i poučavale djevojke ručnom radu.

Unatoč postojanju dviju pučkih škola u Zenici, sestarska škola mogla je opravdati svoje postojanje i djelovanje jer su potrebe za poučavanjem u to vrijeme bile velike. Zbog velikog interesa i molbi roditelja, sestre su uskoro (1919.) otvorile i Višu djevojačku školu. Prvu godinu pohađalo ju je svega šest učenica, ali je njihov broj brzo rastao. Od početka svoga rada sestre su također poučavale glazbu na raznim instrumentima, što je, pored prihoda za njihovu zajednicu, značilo dodatno obrazovanje i odgoj mladih naraštaja grada. Osim toga, sviranjem se proširivao i program priredaba, koje su se priređivale jednom ili dvaput godišnje i koje su osim roditelja i učenika posjećivali i ostali građani. Na kraju školske godine redovito su priređivane izložbe radova učenika osnovne i građanske škole. 

Između dva svjetska rata

Za vrijeme Prvog svjetskog rata sestre su uz ostale dužnosti njegovale i ranjenike u vojničkom logoru. Čak je nekoliko mjeseci školska zgrada služila kao vojna bolnica. Sve su sestre noću njegovale ranjenike, a danju poučavale djecu. Nakon ovoga rata broj djece je također rastao, tako da su morali proširivati odjeljenja. 

Za vrijeme Drugog svjetskoga rata nastava je održavana većinom redovito, osim za vrijeme bombardiranja, i upis u školu odvijao se redovito svake godine. Nastavni je rad bio otežan za vrijeme bombardiranja zbog straha od napada vojske kao i zbog smanjenog broja učionica jer je dvorišne školske zgrade zaposjela vojska. Tijekom rata sestre su vodile zbor i davale privatne sate glazbe. Prvi veći napad doživjele su u listopadu 1943. kad su partizani ušli u grad i kad je bila pogođena Željezara, u kojoj je za vrijeme rata radila tvornica streljiva. Kako je tvornica bila blizu samostana i škole, zgrada je teško stradala, ali ni jedna sestra nije poginula. Nakon smirivanja prilika stanovnici su počeli prikupljati pomoć za obnovu samostana i škole, a i Općinsko poglavarstvo u studenom 1943. dalo je novac za popravak zgrade i nastava se mogla nastaviti.

U ljeto 1944. Zenicu su bombardirali saveznici i tom prilikom oštećena je škola i samostan. Školsku godinu 1944./1945. započele su 18. rujna iako su uzbune bile svakodnevne, a sestre su sa stanovništvom često odlazile u okolna sela kako bi se sklonile od napada. Nastava se održavala koliko su prilike dopuštale. U travnju 1945. s. Leopolda Buždon odvela je 700 djece iz Zenice u Zagreb kako bi ih sklonila od moguće opasnosti. Uskoro je i većina drugih sestara napustila kuću zajedno s ranjenicima koji su iz Sarajeva išli prema Zagrebu.

Mimohod ispred Klostera

Dio sestara koje su kraj Drugoga svjetskoga rata dočekale u Zenici morale su već prvih dana nakon dolaska komunističke vlasti napustiti samostan i školu. Smjestile su se u gospodarske zgrade u dvorištu škole koje su uredile za stanovanje. Nakon nekog vremena morale su i njih napustiti pod prijetnjom teške kazne. Državne su vlasti brzo popravile oštećenu školsku zgradu i u njoj smjestile državnu osnovnu školu. Sestre su sav školski arhiv i školski inventar morale predati državi. 

Svoje poslanje odgoja i obrazovanja mladih sestre su obavljale sve do 1946. Te je godine škola zatvorena; zgradu su oduzele tadašnje komunističke vlasti i pretvoile u vlasništvo države. Godine 1949. sestre su dobile nalog od državnih vlasti da napuste Zenicu. Tako su od 1903. do 1946., kada je škola zatvorena, Klanjateljice Krvi Kristove djelovale u četiri različite države:

  • Austro-Ugarskoj Monarhiji,
  • Kraljevini SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija),
  • Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH)
  • te kratko vrijeme u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.

Osnivanje Centra i povijesni kontekst

Nakon što je Vrhbosanska nadbiskupija 1994. u Sarajevu osnovala Katolički školski centar Sv. Josip, početkom sljedeće godine rađa se inicijativa da se to isto učini i u Zenici. Ne treba zaboraviti da je to vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini još uvijek trajao rat. Ponuđenu ideju s oduševljenjem prihvaćaju predstavnici hrvatskoga političkog, kulturnog i vjerskoga života u Zenici. „Za većinsku bošnjačku populaciju ideja o osnivanju katoličke škole u Zenici bila je iznenađujuća i iz više razloga neprihvatljiva. Sam naziv institucije parao je uši Bošnjaka i na izvjestan način stvarao osjećaj animoziteta. Trebalo je proteći dosta vremena da bi se shvatilo da to nije vjerska ili nacionalna škola (…) 

U sredini u kojoj su i svjetski mediji uočavali islamski radikalizam i fundamentalizam, a u zraku se osjećao zov progonstva Hrvata, trebalo je učiniti tako snažan iskorak u nagovještavanju nade u izvjesnu sutrašnjicu te je u tom smislu škola trebala napraviti zadaću koja je implicirala:

  • zaustaviti snažan egzodus Hrvata iz srednje Bosne
  • odgojem i obrazovanjem pružiti posebnu vrstu otpora ratnom bezumlju
  • odlučno se boriti za opstanak i spas ljudske duše
  • sačuvati stoljećima stvarani prepoznatljiv hrvatski jezični, civilizacijski i kulturni identitet
  • pružiti otpor neprihvatljivim pokušaljima islamizacije, koji su se očitovali i uvlačili preko inoviranog, nametnutog nastavnog programa (usvojenog 1994.)
  • primjerenim programom i planom, naspram gore spomenutih programa, u ugodnom i toplom ozračju osigurati primjenu odgoja i obrazovanja prvenstveno mladeži hrvatske nacionalnosti, i to na jačoj i potpuno novoj kvalitativnoj razini koja će omogućiti nesmetan nastavak školovanja na bilo kojoj višoj ili visokoj odgojno-obrazovnoj ustanovi
  • dati doprinos u ostvarivanju nade za toleranciju i suživot u ovom nemirnom i uzburkanom bosanskom podneblju
  • škola bi trebala poslužiti, pored temeljne djelatnosti, kao središte kulturnog stvaralaštva i života domicilnih Hrvata.“

Pripremno razdoblje za otvaranje škole

Prvi konkretni potezi koji su doveli do osnivanja Centra u Zenici započeli su 14. siječnja 1995. Tada je u Hrvatskom domu Kralj Tomislav održan Inicijativni skup za osnivanje osnove i srednje škole na kojemu su bili, u ime Vrhbosanske nadbiskupije, kao budućeg osnivača Katoličkog školskog centra, pomoćni biskup dr. Pero Sudar i ekonom nadbiskupije vlč. Anto Jelić.