Image Alt

KŠC Zenica

  /  Gimnazija   /  Učenički radovi OG   /  Esej – U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju

Esej – U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju

Uvijek sam se izdvajala. Ni kao djevojčica nisam voljela nositi “kikice” kao sve druge djevojčice. (Jadna majka.) Trčala je za mnom po kući ili bi me uhvatila još pospanu samo da bi mi napravila frizuru (kao što to sve majke rade), ali čim bih osjetila zatezanje kose, istrgnula bih se gotovo histerično.

Jednostavno, osjećala sam se odraslije od svojih vršnjaka. Igranje lutkama – taj patrijarhalni trik da predodredi ženinu ulogu u društvu – nikad mi se nije sviđalo.

Dok razmišljam o ovome, sjedim u oblaku dima cigarete, u balonu diskriminatornog svijeta; da barem netko ubaci zrnce dobra. Preda mnom je moj dobri prijatelj Meša Selimović utjelovljen u svom književnom djelu. Tvrđava – zar to nije savršena metafora za ono što osjećam? Ljudi se boje različitog u meni, zato se okružim sa svoja četiri zida, prostorom koji barem mogu ispuniti ljubavlju. Zašto se to događa? Pa ja ne izgledam drugačije; zar da me odredi to što nisam bila ljubitelj “kikica” prije jednog desetljeća. Kamo god krenem kao da me prati to djetinje ismijavanje, nečija druga tvrđava koja ne podnosi ništa izvan sebe, niti dopušta da nešto izvana dopre do nje.

Naravno, bojim se i ja mraka ili nečeg nepoznatog, ali razlika je u tome što su ljudi razumna bića, sposobni za ljubav i za oprost. Različitost je prirodna. A mi opet živimo tvrđava pored tvrđave, poredani u liniju za strijeljanje depresijom i mržnjom, sve prema nekim “pravilima”.

Ako nema ljubavi, moje mišljenje bit će samo prazni izgovoreni glas, prilika za druge da ismijavanjem tog osjećajapunine opravdavaju svoju prazninu, prazninu četiriju zidova u koju se zatvaramo.

Iako nam često govore da budemo dobri, mi smo ipak zli, ili usamljeni. Ljubav je žrtva; ona nudi i zahtijeva, moli i grdi. No, kako kaže Selimović, Uzalud, čovjek je nepopravljiv, i najčeće laže sam sebi, i ne znajući to.

Lidija Totić, IV.a