Opća gimnazija KŠC-a „Sveti Pavao“ s ponosom je ispratila 28. generaciju svojih maturanata u srijedu, 11. 6. 2025.  U svečanom ozračju, ispunjenom emocijama i ponosom, učenici su zajedno sa svojim profesorima, roditeljima i prijateljima proslavili završetak jednog važnog životnog poglavlja.

Program je započeo zanimljivim video sadržajem i posebnom pjesmom posvećenom maturantima, a potom je uslijedila svečana podjela diploma, nagrada i priznanja. Diplome maturantima je podijelila direktorica Opće gimnazije Marijana Baković-Mlačo.

Posebna priznanja ove godine zaslužile su dvije iznimne učenice: Lana Lazić iz 4.a razreda i Anja Trivaković iz 4.b razreda, koje su svojim radom, trudom i angažmanom ostavile snažan trag u životu naše škole.

Nastavničko vijeće, osim što tradicionalno pohvaljuje učenike s odličnim uspjehom te one aktivne u raznim sekcijama, natjecanjima i školskim manifestacijama, donosi i odluku o učeniku generacije. Ove godine tu čast ponio je Mario Šantić, učenik koji se istaknuo kako u akademskom uspjehu, tako i u svojoj svestranosti i predanosti školskom životu.

Mario je također dobitnik Godišnje nagrade „Petar Barbarić“, koja se dodjeljuje na nivou Sustava katoličkih škola za Europu, što njegov uspjeh čini još posebnijim. Obje nagrade uručio mu je ravnatelj našeg Centra, vlč. Vlatko Rosić, koji je u svom obraćanju čestitao svim maturantima, zahvalio roditeljima i profesorima, te svim učenicima poželio mnogo uspjeha i blagoslova u budućnosti.

Svim našim maturantima želimo sretan i uspješan nastavak životnog puta. Neka vas znanje, vrijednosti i prijateljstva stečena u našoj školi prate kroz sve izazove koji su pred vama!

Govor učenika generacije

Poštovani ravnatelju, poštavana direktorice, poštovani profesori, dragi maturanti, roditelji i prijatelji,
Iznimna mi je čast večeras biti ovdje pred svima Vama, a posebna mi je čast nositi titulu učenika generacije. Također, iznimna čast mi je biti dobitnik godišnje nagrade Petar Barbarić, i to na 30. godinu našeg Centra. Primiti nagradu koja nosi ime tako snažne i utjecajne osobe kao Petar Barbarić je nešto čime sam jako počašćen.

Prije svega, kako ne čestitati maturantima koji su, uprkos izazovima sve ove 4 godine, uspjeli sve nadvladati i danas biti glavni prisutni ovdje, kao najstariji učenici u školi, kao oni koji ne odustaju i ne spuštaju glavu dolje, već se dižu i onda kada padnu; a jedini poraz u životu je ne ustati nakon pada. Posebno vrijedi zahvaliti se našoj razrednici i svim našim profesorima, koji su, i kad je bilo teško, uvijek bili tu uz nas. Prenijeti znanje je umijeće, te mi je drago što smo mogli biti učenici profesora koji su imali upravu tu sposobnost, a  kada nešto jednostavno nije išlo, jer ne može uvijek sve ići kako želimo,  tada su imali više nego dovoljno razumijevanja za nas, čemu smo se mi uvijek radovali i naravno, bili zahvalni.

Još uvijek nosim sjećanja prvih dana u Gimnaziji, kada smo dolazili u školu sa maskama, tijekom vrhunca pandemije. Kada smo vrijeme provodili u samo jednoj učionici: učionici matematike. Profesori koji su dolazi k  nama u učionicu, umjesto obrnuto. Ipak, nije ni to vječno trajalo, jer smo od iduće školske godine mi bili ti koji  šetaju školom. Svatko od nas je sebe pronašao u nečemu kroz ove četiri godine, bilo to u glazbi, plesu, šahu, matematici i ostalom. Donijeti odluku gdje ići dalje nije svakome od nas bilo lako, ali smo uspjeli prepoznati naše kvalitete zbog kojih će nas netko u budućnosti cijeniti, ali najbitnije, zbog kojih ćemo mi cijeniti sami sebe sutradan, jer znanje i vlastiti um je jedino za šta možemo bit sigurni da ćemo nositi sa sobom dok živimo…. dobro, možda i telefon i novčanik. Znanje će uvijek biti prisutno kako bi nam olakšalo svakodnevni život, te pomoglo da ostvarimo svoje snove, koje veoma često, nije nimalo lako ostvariti.

Drago mi je što sam imao priliku našu školu predstavljati na brojnim natjecanjima i ostvariti dosta iznimno dobrih rezultata. Zbog toga sam zahvalan i profesorima, koji su uvijek bili tu kada mi nešto nije bilo jasno ili jednostavno kada mi znatiželja nije mogla dati mira i morao sam nešto saznati, i to odmah! Svako natjecanje je bilo zasebno iskustvo, te sam na svakom natjecanju vidio kako ima učenika koji su jednako, poneki možda i više entuzijastični o temama koje se meni sviđaju i koje smatram zabavnima, kao matematika, fizika i engleski jezik. Pisanje brojnih literarnih radova mi je također pomoglo otkriti dio sebe za koji možda nisam ni bio siguran da postoji, samo je jedan mali poticaj bio potreban da otkrijem nešto novo što je meni drago i što volim raditi. Ja vjerujem da postoji nekoliko takvih aktivnosti za svakoga od nas ovdje, koje još uvijek nismo ni probali jer nam je možda naporno ili možda nemamo vremena. No, kad jednom probamo, ugledamo kako je to bilo zaista zabavno, a istovremeno i poučno iskustvo. Život koji imamo je kratak, te je najbolji način da pronađemo ono što mi istinski volimo i ono čime ćemo se baviti sljedećim desetljećima upravo taj da probamo što više aktivnosti.

Takav životni put bi bio nemoguć da nemamo  podršku, a prva podrška koju u životu imamo su naši roditelji, koji se uvijek  zalažu  za nas tijekom života. Zbog toga sam ja uistinu zahvalan mome ocu i majci, te svakom obliku podrške koju sam dobio kroz život, bilo to od potpunog stranca koji je svojim komentarom barem malo uljepšao dan ili od bliske osobe koja je bila tu da posluša moje ideje, moje planove i moje uspjehe. Zbog toga, hvala Vam prijatelji, hvala učiteljice, hvala profesori, hvala ti majko i hvala ti oče na svemu!