Moje misli su moj svijet
Svatko ima nešto što mu pripada: stvari, prijatelje, uspjehe, obaveze… I još mnogo drugih stvari. Ali većinu tih stvari ne posjedujemo samo mi, mada se prijatelji ne mogu ubrojati u stvari,možemo ih dijeliti s nekim. Stvari možemo posuđivati, prijatelji nisu samo naši, jer se druže i s drugim ljudima.Obaveze također možemo podijeliti s nekim da si olakšamo, a i uspjehe, jer podijelimo ih s nekim tko nam je pomogao da do njih dođemo. Ima jedna bitna stvar, koja pripada samo nama, a to su naše misli. To je zapravo ono najvrijednije što posjedujemo. U njima su naši osjećaji, znanje, i ono najbitnije – naša savjest. Kao što drugi ljudi imaju svoje misli, ja imam svoje. Te misli kontrolišu sve. Ja imam drugačije misli nego ostali. Moje misli čine jedan svijet. Ne savršen, nego realan. A znate, realnost boli. Mnogi ljudi su mi rekli: “Nemaš ti pojma šta je realnost, ti u realnom svijetu ne bi prebrodila ni dana!” Moj odgovor na to išao bi ovako: “Možda ja u vašem postojećem realnom svijetu ne bi prebrodila dana, vi u mom, u glavi stvorenom realnom svijetu ne bi prebrodili noć”. Obično bi ljudi nakon toga zanijemili. Znate zašto? Zato što uzalud trače svoje vrijeme pričajući nebuloze o tome kako znaju nešto o nekome i o nečijem svijetu. Iznenadili biste se kakvi su ljudi kada biste se zadubili duboko u njihove misli. Na svu sreću, to nije moguće. I iskreno, ne bi valjalo da je moguće, možda ponekad, samo malkice… Ali je opet nemoguće. U našim mislima je skriveno sve, čak i one laži koje prodajemo sami sebi. Tu se nalazi baš svaka sitnica, od strahova do hrabrosti, od lijepih sjećanja do onih za koje želimo da jednostavno ispare iz naših misli. Misli ne možemo kontrolisati, koliko god se trudili. A najgore je kada ih ne možemo ni ispoljiti, počesto one mogu povrijediti nekoga, ne jer su pogrdne, nego jer su zabranjene. Naše misli kontrolišu nas, ali moramo naučiti ta mi kontrolišemo misli, jer ako se otmu kontroli mogu pobijediti zdrav razum, a to nikad ne završi dobro. Moje misli definitivno jesu moj svijet. Ona duboka jama sa duboko urezanim sjećanjima, strahovima, nadama. Sa sjećanjima na razočaranja, rastanke i pogled na leđa ljudi do kojih mi je nekad bilo stalo i do pojedinaca do kojih mi je i dan danas. Pa sve do onih još nedokučenih odgovora na pojedina pitanja, velika pitanja. Ta pitanja će možda ostati neodgovorena, a možda će dobiti odgovor, sve zavisi koliko duboko će ići jama u kojoj se nalazi moj svijet, moje misli.
Zena Fišek IX.b KŠC “Sveti Pavao” Zenica