Image Alt

KŠC Zenica

  /  Osnovna škola   /  Učenički radovi OŠ   /  Sebični ljudi, usamljeni su ljudi

Sebični ljudi, usamljeni su ljudi

Ušao je u školu. Gurnuo je teška vrata i našao se u velikoj prostoriji.Djeca, njegovi vršnjaci, oni mlađi i stariji od njega, svi su stajali u skupinama pričajući kroz smijeh. Pred ulazom je razmišljao gdje će stati; kojoj grupi on pripada, pitao se…Lagano je zakoračio naprijed, ne znajući baš kamo ide. Nadao se da će mu jednom netko prići i pozdraviti ga…Nitko… Svi su se držali svojih “sigurnih” grupica. Sasvim sam, sjeo je na klupu. Prva dva školska sata, samo je šutio i razmišljao. Duboko zamišljen, nije se obazirao na nastavu ili nastavnike. Veliki odmor, proveo je sam…Opet sam… Zapitao se zašto je tako; zašto on ne pripada nekoj grupi, nekom društvu. Čudno kako minute mogu dugo trajati… Kroz glavu mu je prošlo posljednjih sedam godina života. Kao mali sjedio je sam jer nije htio da druga djeca uzimaju njegove skupocjene stvari ili sjede u njegovoj klupi. Za jedan rođendan pojeo je svu tortu, samo da je ne djeli s drugima. Znao je ostaviti prijatelja da bi se družio sa starijim gostima. Jednom prilikom, iznevjerio je najboljeg prijatelja odavši tajnu koja mu je bila povjerena. Uskoro mu se nitko više nije povjeravao niti djelio s njim tajne.Jednako tako zatvoreno ponašao se i on prema drugima. Sada je shvatio što je učinio- Iako nije bilo svađe, njegovi prijatelji su se udaljavali od njega. Brinuo se samo za sebe i tako završio sam… Na satu biologije radili su u paru.Sjedio je s Markom. Marko je bio njegov najbolji prijatelj sve dok nije bio izdan. Dječak je iskoristio priliku i ispričao se. Marko nije prihvatio ispriku, ali vidio je iskreno kajanje i nije mogao ostati hladan. Ponovo su se počeli družiti. Dječak više nije bio sebičan. Imao je prijatelja za kojeg je mario jednako kao i za sebe… Ubrzo je došao dan kada je znao gdje će stati čim uđe u školu. Pripadao je grupi, društvu i osjećao se bolje no ikada ranije!

Dora Abramušić VII.a KŠC “Sveti Pavao” Zenica