Božićna priprava djelatnika

Katoličkog školskog centra „Sv. Pavao u Zenici“:

20. prosinca 2024. u 13,00 sati

Kratki uvod u današnje razmišljanje

Cijenjeni subrate i zemljače vlč. Vlatko!

Cijenjeni profesori i profesorice, nastavnici i nastavnice, učitelji i učiteljice i drugo osoblje!

Poštovani djelatnici Katoličkog školskog centra!

Radost mi je da danas mogu biti s Vama i s Vama podijeliti predbožićnu i božićnu radost, u Vašoj i mojoj Zenici, i to s božićnom temom: „Svjetlost će nas danas obasjati: jer nam se rodio Gospodin!“ (Ps 971,1). Zato zahvaljujem Vašem ravnatelju, a mome zemljaku, subratu i bivšem studentu vlč. Vlatku, da danas u ovim prostorima Katoličkog školskog centra Sv. Pavao u Zenici, u kojem je svaki dio povijest i u kojima se stječe ljudska mudrost, smijem s Vama glasno razmišljati o stvarima koje spadaju u sferu govora o najdražem biću za kojega često puta nemamo dovoljno vremena. Razmišljat ćemo o Bogu koji u svome Sinu dolazi svome narodu u susret. Možda ponekad i niste svjesni kako ste prevažni dio velike obitelji Vrhbosanske nadbiskupije, a koja se zove “Katolički školski centar – Sv. Josip” u Sarajevu.

Nakon roditelja, djedova i baka Vi ste ti koji ste preuzeli punu odgovornost u odgoju i vođenju mladih ljudi i to u najvažnijem, a slobodan sam reći i u najtežem dijelu njihova života. Svojom riječju, ali pogotovo svojim svjedočkim življenjem u Katoličko školskom centru kao i izvan njega Vi ste živi uzori tim mladim ljudima. Možda toga niste ni svjesni i na to i ne mislite jer svakodnevni problemi imaju svoju negativni učinak. Ali posvijestimo si tu odgovornost danas tijekom ovog razmišljanja. Ispunimo svoje ispražnjene akumulatore duhovnom hranom ovog predbožićnog vremena kako bismo u narednom vremenu još bolje i još angažiranije nosili odgovornost koju Vam povjeriše Katolička crkva u Hrvatskom narodu i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali i roditelji dragih mladih ljudi. Jer ti mladi ljudi su budućnost svog hrvatskog naroda i drugih naroda ovih prostora koji pohađaju ovaj Katolički školski centar, zatim Vrhbosanske nadbiskupije, ali i svoje drage ovozemaljske domovine Bosne i Hercegovine.

Danas glasno razmišljam i to u vremenu kada su strane televizijske postaje dobrano, i to na marketinški način koje dobrano slijede i naši mediji, ispunjene povijesnim spasenjskim događajem dolaska Sina Božjega – druge Božanske osobe – na ovaj svijet i u ovu našu ljudsku povijest, ali i u Zenicu i u ovaj Katolički školski centar. Međutim, u ovom gradu, uz naše katoličke crkve i druge katoličke ustanove, stanove i obiteljske kuće – i u svim slušanim i gledanim medijima osjeti se nadolazeći blagdan rođenja Gospodnjega. Bogu hvala, prošla su vremena kada se mislilo kako je dovoljno popratiti dva središnja dana i posvetiti vjernicima katolicima. Pravovremeno se najavilo i krenulo u božićno i novogodišnje ukrašavanje središnjih dijelova ovoga grada. Čekamo i nadamo se. Ipak nam to nije prepreka da kroz svakodnevne i ponovno uvedene zornice po našim župnim crkvama osjetimo predokus radosti koja nam dolazi u susret. Cijeli taj ambijent svima nama pomaže u nutarnjoj pripravi na Božić, koji je najdraži kršćanski i katolički blagdan. Znamo kako nas je Krist  spasio mukom, smrću i svojim slavnim uskrsnućem, a koji proslavljamo svake godine na Uskrs. Međutim, u svima nama i u svim porama našeg vjerničkog i katoličkog bića odzvanja melodija božićnih pjesama, božićne obiteljske radosti i obiteljskog rituala, koji je različit od obitelji do obitelji, ali i našeg pojedinačnog pristupa jaslicama.

Zato danas zastanimo i odijelimo se na trenutak od naših svakodnevnih briga i križeva i posvetimo ovo darovno vrijeme svome Gospodinu koja nam i ove godine dolazi u pohode i koji nam donosi radost u našu tešku svakodnevnicu. Svome Malom Isusu iz betlehemske štalice darujmo ovih pola sata molitve i razmišljanja te promišljajmo o našem ovogodišnjeg Došašću ili Adventu i o ovogodišnjem Božiću. Ostavimo svoje dnevnike, rječnike, trokute i ravnala, razne formule i gramatike, note i krede i budimo s Njim danas i u ostatku ovogodišnjeg Došašća kao bismo kroz ovogodišnji Božić postali duhovno još bogatiji i još čvršće i odvažnije kročili naprijed.

1 RECITE PREPLAŠENIM SRCIMA: „BUDITE JAKI, NE BOJTE SE! EVO BOGA NAŠEGA, DOLAZI DA NAS SPASI! (Iz 35,4)“

Čovjek misli o budućnosti i teži u svom životu uvijek za nečim boljim i za nečim što ga nadilazi, što još ne poznaje, za onim što još nije ostvario i što smatra ostvarenjem sebe samoga. Iznad svega čovjek čezne za što boljim međuljudskim odnosima, za pravdom i ljubavlju među ljudima. Čovjek je biće usmjereno na budućnost. Bog je čovjeka takvim stvorio i za tu čovjekovu težnju jamči ostvarenjem u svetim knjigama. U ovo liturgijsko vrijeme Crkva želi produbiti tu čovjekovu čežnju. Zato mu pred oči stavlja iščekivanja ljudi prošlosti i budi čežnju suvremenog čovjeka za ostvarenjem prave čovječnosti. Osnovna misao je ova: Bog je ljubav i ta ljubav dolazi u susret svome narodu da ga spasi.

Crkva se spominje trostrukog Božjeg dolaska u našu povijest i trostrukog ispunjenja njegovih najdubljih čežnji. Krist, čovjekoljubac, očekivan od izraelskog naroda, došao je kao Spasitelj i rodio se u Betlehemu. Krist i danas dolazi – po otajstvima – i postaje nazočan u životu koji se ostvaruje u ljubavi. Krist će opet doći sa slavom kao Kralj i pokazat će kako je ljudska povijest imala smisla u svim svojim pozitivnim stremljenjima. Nadolazi dan, i mi ga iščekujemo ne mirno stojeći, nego živeći i radeći za bolje i ljudskije društvo, kad će nam se otkriti u punini Božja ljubav i smisao ljudske budućnosti. Taj dan je budućnost za koju već sada radimo zalažući se u svijetu. Stoga vrijeme došašća budi u ljudskim srcima nadu prožetu radošću. Ono odgoni svaku potištenost i očaj te daje poleta svim ljudskim naporima, svemu ljudskom radu i zalaganju za bolji, pravedniji i novi svijet, prožet Duhom ljubavi.

Kakav stav treba zauzeti kršćanin koji iščekuje Kristov dolazak? On na svojim sastancima, osobito u vrijeme došašća, želi odgovoriti Bogu koji nam šalje svoga Sina, čovjekoljupca. Svaki nedjeljni sastanak kršćana jest zapravo susret s Božjim pozivom i velikodušan je odgovor na nj. Uostalom to je razlog i svakog liturgijskog slavlja.

Prvotni stav kršćanina u vremenu došašća ima biti vjera. Nije riječ o vjeri koja prihvaća samo niz istina, već o vjeri koja je kadra uočiti otajstvenu Gospodinovu nazočnost u sakramentima, u nedjeljnom liturgijskom zborovanju, u životnom svjedočenju svakog kršćanina. Riječ je o suradničkoj vjeri. Bez te vjere nemoguće je stvarno slaviti Gospodinov sadašnji dolazak, jer sve ono što u liturgiji obavljamo bez toga bi bilo samo izvanjsko i folkloristično.

Drugi osnovni stav kršćanina u došašću ima biti duhovno siromaštvo. Kako možemo nekoga iščekivati ako ne osjećamo potrebu za nekim? Duhovno siromaštvo je stav čovjeka koji dobro sebe poznaje i koji osjeća potrebu za onim koji je veći i bolji od njega. To siromaš-tvo pretpostavlja čovjekovu otvorenost Drugome. Stoga je došašće vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin i cijela Crkva postaju svjesni potrebe da ostave put grijeha i zla i da se dadu na put koji vodi ostvarenju Božjega svijeta – svijeta ljubavi i dobrote.

Došašće je ujedno i vrijeme kad Crkva dublje razmišlja o svojoj prisutnosti u suvremenom svijetu i o svome poslanju u ovom današnjem ljudskom rodu. Suvremeni se čovjek tjeskobno pita za smisao ovog svijeta i povijesti. Istina, znanost i tehnika mu omogućuju da bude stvaralac, što uostalom i Bog od njega traži; napredak mu omogućuje da se sve više osamostaljuje u svom radu i da ne bude više pod skrbništvom Crkve. No, da li je sve to dovoljno? Kršćanin pripada ovom suvremenom svijetu, a zadaća mu je da sudjeluje u napretku ljudskog roda na svim područjima i da se raduje svim uspjesima ljudi, te da dijeli nadu sa svojim suvremenicima. Ipak možda suvremeni čovjek nije postao dovoljno svjestan loma koji je nastao između Crkve i suvremenog svijeta. Kršćanin pripada novome svijetu kome nije središte jedino čovjek, nego Čovjek, velikim slovom pisan – Isus Krist, Sin Božji.

On je dao novo usmjerenje svim čovjekovim naporima i poziva sve koji u njega vjeruju da rade u ovome svijetu, ali da u nj unose novi Duh ljubavi, razumijevanja i nesebičnog sebedarja. Krist želi da čovjek bude stvaralac – na svim poljima tehnike, kulture – ali da sav napredak prožme ljubavlju prema čovjeku. Stoga su nedjeljni sastanci u došašću trenuci kad kršćani pokušavaju svoju nadu u novi, božanski život, ukorijeniti u svoju ljudsku nadu za boljim svijetom, te se trude da Crkva danas dobije novo lice koje će ljudima odsijevati Božju ljubav prema današnjem svijetu i odgoniti tjeskobu koja znade pomračiti ljudske horizonte.

2 DANAS ĆETE ZNATI DA DOISTA GOSPODIN DOLAZI

2.1 Porijeklo blagdana Božića

Sigurno smo si mnogo puta postavljali i pitanje porijekla i nastanka najdražeg kršćanskog blagdana Božića. Možda je sva božićna radost prekrivala našu znatiželju. Ali nisam siguran da li smo dobili ikakav odgovor na ovo svoje pitanje. Bijele mrlje i ogromne neistražene površine na zemljopisnoj karti, zatim mnoga neistražena područja, neprestano su u prošlosti oživljavala istraživačku težnju ljudskoga roda. Slično vrijedi i za pitanje nastanka blagdana Božića i s njim srodnog blagdana Sveta Tri Kralja odnosno Epifanije – Bogojavljenja, koji se još mnogo dublje nalazi u tami nejasnoća. Već gotovo zadnjih 100 godina upinju se brojni istraživači i ulažu ogromnu energiju i oštroumnost kako bi na najbolji način rasvijetlili postanak i razlog nastanka ovoga kršćanskog blagdana. Kao siguran rezultat dade se utvrditi kako se blagdan Kristova rođenja slavio već godine 336. i to u rimskoj gradskoj liturgiji i to na 25. prosinca. To se dade utvrditi iz kalendarskih listâ danâ smrti rimskih biskupa (“Depositio episcoporum” i rimskih mučenika (“Depositio martyrum”) od F.D.Filocalusa iz godine 354. Isto tako u korist toga govori činjenica kako je na Istoku gotovo istovremeno nastali blagdan Epifanije to jest Bogojavljenja-Sveta tri kralja 6. siječnja tek nakon spomenutog blagdana od 25. prosinca ušao u rimsku liturgiju, dok se u Milanu, Galiji i u Španjolskoj slavio već prije rimskog blagdana Božića.

Što se tiče pravog uzroka uvođenja rimskog blagdana Kristova rođenja na 25. prosinca može se reći kako postoje dva tabora istraživača. Prema „aplogetsko-religiozno-povijesnoj hipotezi“ poticaj za ovaj blagdan došao je od poganskog blagdana „Nepobijeđenog boga sunca“ (= Natale Solis Invicti), što ga je rimski car Aurelije uveo 274. godine i to u čast sirskog boga sunca iz Emesa za cijelo svoje kraljevstvo i odredio njegovo slavlje na dan zimskog solsticija, to jest 25. prosinca. To je trebalo prema carevim namjerama pripomoći, kako bi se njegovo ogromno kraljevstvo održalo na okupu i još više učvrstilo. Kako bi se kršćane imuniziralo nasuprot privlačne snage toga blagdana, Crkva Rima mu je  prema „apologetsko-religiozno-povijesnoj hipotezi“ – suprostavila na isti na dan blagdan Kristova rođenja. Pri tom je mogla ukazati na to, kako je već Sveto pismo Staroga zavjeta očekivanog Otkupitelja označavalo kao „sunce pravde“ (Mal 3,20). U Novom se zavjetu sam Krist nazivao „svjetlost svijeta“ (Iv 8,12), prema Ivanovom prologu on bi bio kao „svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (1,9), koje je došlo na svijet. Naš današnji blagdan Božića ne bi bio sadržajno, ali sigurno prema svome terminu ovisan od rimskog blagdana boga sunca, kojemu bi zahvaljivao za odlučni poticaj. Tad bi kršćani trijumfirajući mogli predbacivati svojim poganskim sugrađanima, kako oni slave blagdan pravog sunca, koji bi sâm mogao svijetu darovati svjetlo i spas.

Takozvana „hipoteza proračunavanja“ polazi od toga, da su se već u 3. stoljeću kršćanski teolozi trudili proračunati Kristov dan rođenja koji nije spomenut u evanđelju. Pri tom se okrenulo posebnu pažnju snažnoj simbolici Krist-sunce ravnodnevnicama (ekvinocijima) i obama obratima sunca (solsticijima). Tako se došlo između ostalog do mišljenja, kako je Ivan Krstitelj bio začet u jesenskom ekvinociju i rođen u ljetnom solsticiju. Ali, budući da bi prema Lk 1,26 Krist bio rođen šest mjeseci iza Ivana Krstitelja, njegovo bi se začeće stavilo na pro-ljetni ekvinocij (25. ožujka), a njegovo rođenje prema tome bi bilo na 25. prosinca. U jednakosti sunca koje se nanovo diže s početkom Isusovog zemaljskog života gledalo se usrećujuće djelo božanske providnosti. „Tko se uživio u mentalitet kršćana 3. i 4. stoljeća, bez daljnjega može shvatiti, kako je snaga simbola toga na dan zimskog solsticija proračunatog Kristova rođendana morala osvojiti srca upravo na brzinu. To nije bila ništa drugo nego ‘ruka samog Boga’! Njegov vlastoručni pečat u ljudskom proračunavanju! Što se moglo doličnije dati božanskoj providnosti, nego upravo izabrati taj tako simbolom obučeni dan!… Doduše, ne pristajem da bih tvrdio, da se upravo u pobjedničkoj rasvijetljujućoj snazi simoblike toga datuma nalazi zatvorena prava tajna pobjede blagdana Božića.“ Izvorni je sadržaj blagdana Božića utjelovljenje (inkarnacija) Bogočovjeka, njegovo „objavljenje u tijelu“, dakle kako začeće tako i rođenje.

2.2 Ljudska povijest dosiže svoj vrhunac u Djetetu koje je svjedok Božje ljubavi

Čudesno je otajstvo Božića. Ono se očituje u siromašnom djetetu, prostrtom na slami. Prvi njegovi poklonici su nepoznati, mali ljudi. Ipak taj događaj mijenja svu našu povijest. To je početak „naše ere“, dakle postali smo po tom događaju „svoji“; Božić je proglas čovjekoljublja, to je navještaj i očitovanje da je Bog postao posve bliz čovjeku – Bog s nama, Emanuel. Krist je ušao u našu ljudsku povijest, ljudi su se počeli oko njega okupljati, on im je naviještao riječ dobrote i ljubavi i tako se stvorila zajednica koja u svijetu širi njegov Duh. Krist – Sin Božji – došao je radi nas i tako sve koji u njega vjeruju poziva da žive „radi svoje braće“ i za svoju braću. Stoga je Božić blagdan koji nam najbolje očituje povezanost Boga i čovjeka, vezu Crkve i svijeta, ugrađivanje božanske ljubavi u svijet koji mi gradimo. To je ujedno otajstvo spasenja, kad se združilo božansko s ljudskim, otajstvo koje poziva ljude svih vremena da ono što je vječno i božansko utjelovljuju u svoje vrijeme i u svoje sredine. Razmišljajući i živeći to otajstvo postajemo prosvijetljeni, naš je život obasjan novim svjetlom i dobivamo novi poticaj za svoj rad i život. Biblijska nam čitanja govore o tom Božanskom djetetu i o djelu koje ono ima izvesti. To dijete je knez mira koga je navijestio Izaija, Sluga Božji, mironosan i krotak, on donosi pravdu. Ono je slika Oca i njegova najsavršenija objava (Hebrejima 1), ono je Spasitelj koji dolazi na svijet da Bogu iskaže slavu ljudima, ljubimcima svojim osigura mir (Luka 2). Ono je svjetlo i život (Ivan 1).

Ono je očitovanje Božje milosti, dobrote i savršene ljubavi prema ljudima (Titu). Po njemu Bog tješi svoj narod (Izaija 52). Spasenje postaje sveopće (Bogojavljenje). Bog nam u Isusu priopćava svog Duha i čini nas svojim posincima (Galaćanima 4).

Ne smijemo se stoga prepustiti pukoj sladunjavosti i svoj pogled zadržati jedino na djetetu položenom u jasle na slamici. To dijete je ljubljeni Božji Sin. U njemu se spaja nebo i zemlja. Po njemu nam dolazi milost i istina. On je Sin Jedinorođenac koji nam omogućuje da upoznamo Boga. Od njegove punine svi mi primismo (Ivan 1) i postadosmo dionici „božanstva onoga koji je čovjeku postao brat i drug“ (Molitva danje mise na Božić). Otajstvo Božića nam tako pomaže da shvatimo tko je Bog i tko je čovjek. Slušajući riječ objave i zdru­žujući se s Kristom postajemo i mi kršćani prisutni Krist u ovome svijetu.

0 Kratki zaključak

Nalazimo se u sredini drugog dijela naše pojedinačne i zajedničke priprave na proslavu velikog i radosnog obiteljskog blagdana. Ipak nešto ponesimo u svoj život u ovogodišnju osobnu pripravu na proslavu Božića kroz: ovo razmišljanje, osobnu ispovijed i zajedničko euharistijsko slavlje. I to ono što mislimo da je za svakog i svaku pojedinačno najvažnije. Sigurno su različiti pristupi i različite želje. Ali nikako ne smijemo dopustiti da ovogodišnja priprava prođe kao mnoge do sada i to bez konkretnih rezultata i konkretnih ostvarenje u našem životu. Još nije kasno. Gospodin nam dolazi u susret.

Sve više se približavamo blagdanu Božića. Ne smijemo zaboraviti da je najbolja priprava na taj blagdan da se naučimo drugima davati i s njima dijeliti ono što imamo, a ne samo sa svojim obiteljskim srodnicima, rodbinom i prijateljima. Ta Božić je blagdan Božjeg darivanja nama! Dijeliti s drugima svoju radost, ali i suvišak svoga posjedovanja… pa otkidati i od neophodnoga. Darivati drugima svoje vrijeme, svoje sposobnosti… dakako, poštujući uvijek osobnost drugoga. To je put kako ćemo najbolje ostvarivati zajedništvo s drugim ljudima.

Približava se dan radosti, dan kad Gospodin svoje oslobađa i obnavlja ih u svojoj ljubavi. Ne bojmo se! Za nas je Krist došao – pokazao nam je put, dao nam je silu svoga Duha te možemo s radošću ispunjeni koračati naprijed – u budućnost. Izmirenje s Bogom i bližnjim ostvaren u sakramentu ispovijedi najbolji je način priprave na ovogodišnju proslavu Božića.

Čitav kršćanski život – pojedinčev i crkveni – stoji pod znakom došašća. To izriče vrhunski misni poklik: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ Tako se i u završnici vjerovanja ističe jaki: „I iščekujem“ što su ga veliki glazbenici tako snažno umjeli izraziti. Kršćanin je dakle po svom srcu i duši je iščekivanje. Ali ne u strahu, nego u nadi. Glasovita je riječ Pavlova, kao neka definicija kršćanina po kojoj smo mi – oni što iščekuju „blaženu nadu, to jest Dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja našega“ (Tita 2,13). I ta je riječ ušla u svetu misu kao završnica Očenaša.

No kršćanin nije besposleni iščekivalac. Sav se advent slijeva u temeljnu poruku: za Kristov se dolazak treba pripraviti, Krista treba dočekati spremno. Njegov će Dolazak biti iznenandan, ali nas želi naći sazrele, uzrasle do punine rasta Kristova (usp. Ef 4,13). I neće nas pitati samo što smo učinili za vlastiti rast. Na oproštaju je rekao učenicima: „Idite u sav svijet…“ (Mt 28,18). Kršćani trebaju združenim snagama – združeni među sobom i sa svim ljudima dobre volje – učiniti svijet dostojnim Kristova Dolaska. I samo nekoliko stihova Dore Pfanove u pjesmi Riječi Božjeg Sina:

Kada se vratiš

neću te pitati što si dostignuo,

neću te pitati za časti i vlasti,

već kojim si srcem ljubio.

Ako u dnu srca nosiš

djetinjast pogled, bola malo i mržnje,

i praznih ruku

vodit ću te na desno!

Zenica, 20. prosinca 2024.

Mons. Tomo Knežević