Vrijeme… kao da pobija samo sebe; misliš da imaš čitavu vječnost, a onda se okreneš i najednom ti je neprijatelj: prošlo je, a ti si baš mislio da neće tako lako. Daje ti slobodu, otvara ti dušu, a istovremeno te i sputava, oduzima ti sve i hvata te u zamku. Izaziva strah u tebi, nemir, tjeskobu. I shvatiš da ćeš nestati, možda i prije no što misliš, jer ono je čudan igrač.

I što kada nestaneš? Kao da te nikad i nije bilo na ovom svijetu. No ne želiš biti samo još jedan komad mesa zamotan u ljudsku kožu, pokopan u zemlji. Sada je vrijeme tvoj dobri prijatelj, potiče te da stvaraš. Uzimaš stvarnost u svoje ruke i pružaš joj bezvremenost. Sada si umjetnik, činiš ono što je cilj umjetnosti – ovjekovječuješ stvari, ideale, pjevaš o ljepoti poljskog leptira koji je sletio na laticu lale predivnog svibanjskog dana, i ta će ljepota trajati vjekovima, nadživjet će ga jer si ti unio u njeg notu svoje umjetničke zamisli.

U tebi više nema straha od smrti, od nestanka u vremenskoj prolaznosti. Skupa s leptirom predivnih nježnih bijelih krila, nadživio si vrijeme, dio stvarnosti prenio si u drugu dimenziju, božansku. I znaš zašto si, zapravo, živio.

Anđela Akrapović, IV.a